Novi Sad, Neoplanta, Ujvidek, ili New Now, razna imena za grad koji pamti mnoge istorijske događaje, na raskršću istoka i zapada, na vetrometini panonske ravnice, ali uvek svoj, ponosan i otvoren za sve dobronamernike. Grad koji nekad ne spava, dočekivao je goste sa toplim osmehom snaša sa salaša, mirisom svežeg hleba iz furune i ribljeg paprikaša od tek ulovljenog soma sa Dunava, opojnim mirisom pečenog kestenja u Zmaj-Jovinoj ulici u hladne zimske dane dok košava šiba kao iz romana o orkanskim visovima. I dan danas odoleva naletu progresa, koji donosi sjaj staklenih fasada i modernih građevina po meri 21. veka, da sačuva od zaborava uske sokake, pendžere sa vitražicama i mirisnim dunjama, krovove prekrivene biber crepom sa zelenom patinom, ajnfort kapije koje pamte konje vrane i fijakere nacifrane za odlazak na nedeljnu službu u Almaškoj crkvi. Tu je i Dunavska ulica sa Ribljom pijacom, u starom autentičnom sjaju, kojom su nekad davno trgovci vozili zaprege do Petrovaradinske tvrđave – Gibraltara na Dunavu, bastionu slobode iz 1692 godine. Na tvrđavi, još od 1750. godine, vreme meri „pijani sat“ koji sa velikom kazaljkom pokazuje sate, a ne minute, da bi alasi sa Dunava u magli mogli da vide da je došlo vreme da pokupe svoje mreže. Do tvrđave (ili popularne Đave) pa dalje, do Zemuna, išao je nekad davno i voz, uz piskavi zvuk sirene parne lokomotive, prelazeći široki Dunav preko gvozdenog mosta iz 1883. godine. Istom ulicom išao je nekada i tramvaj, još od davne 1911. godine, a uspomenu pamti čuveni tramvaj, kafić Trčika, koji ne ide nigde, ali budi romantična sećanja i nostalgiju. Od Trčike, put Vas vodi do Trga slobode, gde je Katedrala iz 1894. godine, pa Zmaj-Jovinom ulicom, gde se nalazi najstarija kuća u Novom Sadu, iz 1720. godine, do Vladičanskog dvora, koji se nalazi na mestu prvog episkopskog dvora iz 1741, porušenog 1849. godine, i do Saborne crkve, sagrađene 1905. godine na temeljima prve crkve iz 1734. godine.

Čak i kad ostavimo nabrojane godine za nama, svojevrsni vremeplov će Vas voditi u davna vremena, dovoljno je da posetite ulicu Laze Telečkog, sa nebrojeno kafića, pabova, barova, klubova, a sve u 200 metara, restoran Kod fazana 1822, sa autentičnom muzikom tamburaša i starinskim jelima sa zaboravljenih jelovnika naših baka: rezanci sa makom, frtalj kobasice-red krompira, pileći ajmokac sa njokama ili gulaš od jelena sa testom i ribizlama.

U takvom gradu, morate biti opušteni, raspoloženi, otvoreni, spremni za nove izazove. Kad Vas zapljusnu svi ovi nostalgični talasi, ne ostaje Vam ništa drugo nego da se uklopite u ambijent i uživate u vremeplovu.

Centar Ideall je krenuo u realizaciju svoje misije – otključati kreativni potencijal novih generacija, koji je godinama bio sputavan klasičnim sistemom obrazovanja, zasnovanom na memorisanju i reprodukovanju činjenica, umesto podsticanjem kreativnog, algoritamskog i preduzetničkog načina razmišljanja. Ohrabruje činjenica da u ulici Jovana Cvijića (i šire) rastu i dalje neki novi klinci, spremni da prihvate izazov i traže odgovor na pitanja Zašto (je to tako) i Kako (stvari promeniti na bolje). I dok je tako, ima nade za nas. Dođite u Novi Sad da zajedno kreiramo bolju budućnost.