Na ovom svijetu, nalazi se jedan unikatni grad. To je Sarajevo. Evropski Jeruzalem. Glavni grad Bosne. Jedan, jedini i najljepši.

Čekajući tramvaj na Baščaršiji, jedan Sarajlija se zagledao u prizor ispred. Sebilj, minareti džamija, stare ćevabdžinice, kafane i slastičarne, narod koji pije vodu sa česme kod sebilja i djecu koja hrane golubove. Kada se bolje zagledate u samo taj prizor grada, shvatite da je biti rođen ovdje i imati priliku biti u ovom gradu zaista poklon više sile. Sarajevo je grad koji ima dušu. Osjetiš posebnu toplinu kada šetaš sarajevskim ulicama. Takvu toplinu nema ni jedan grad. Ovaj grad je stvarno poseban. Podne. Ezan. A pored ezana, čuli su se i zvuci crkvenih zvona. Samo u ovom gradu možeš čuti ovakve zvukove. Samo ovdje možeš jednim korakom preći iz Osmanskog carstva u Austro-ugarsku monarhiju. Nema ovakvog na svijetu. Prošetaj Ferhadijom i Titovom. Posmatraj Sarajlije. Onda stani ispred Vječne vatre i gledaj u nju, osjetiš bol i muku tog naroda. Onda se opet zagledaj u narod. Šta primijetiš? Vedrinu. Osmijeh. Svi imaju osmijeh na licu. Svi bi rado progovorili s tobom. Pomogli ti. Savjetovali te. E, to je Sarajevo.

A u Sarajevu, jedna i neponovljiva „Srednja ekonomska škola.” Adresa Zmaja od Bosne broj 39, meni puno znači. To nije jedna obična zgrada s lijepo uređenim dvorištem i umjetničkim djelima na zidu – to je moj drugi dom i mjesto koje je odgovorno za moje znanje koje sakupljam iz dana u dan. Moja škola je i drugi dom našim divnim profesorima, koji nam nesebično prenose svoje znanje i odgajaju nas kao vlastitu djecu. U Ekonomskoj se ne možeš osjećati nelagodno i nesigurno. Uvijek će biti tu neko ko će ti pružiti ruku i pomoći ti, čak i onda kada misliš da sve tone u ponore najdubljih jezera. Mogu reći da je Srednja ekonomska škola u poređenju s ostalim školama kao Sarajevo u poređenju s drugim gradovima. Ni jedna škola nema toplinu kakvom odiše Ekonomska na Vilsu. Zahvalna sam što sam imala čast hodati hodnicima jedne ovakve škole. Znate da vam je bilo dobro i lijepo u srednjoj školi kada se s osmijehom na licu prisjećate velikih odmora na klupi u dvorištu, šetnji Vilsonovim, školskih izleta, ekskurzije, posjeta raznim muzejima i institucijama, i tako dalje, i tako dalje… Do jutra bih mogla nabrajati. A najviše se prisjećate ljudi s kojima ste sve to prošli i obišli. E tad ste sigurni da vam je baš bilo dobro i da to želite sve ponovo. Da se opet upisujem, bez trunke razmišljanja, ponovo bih upisala Srednju ekonomsku školu. Kada bi jedina stvar koju sam ikada uradila u životu bio moj upis u ovu školu, ne bih znala šta je kajanje.

Sarajlija sa početka ove priče se divio mojim riječima o školi koju sam pohađala. Kada smo završili razgovor, čovjek mi se iz srca zahvalio. Ustao je s klupe. Dodala sam mu novine i zahvalila mu se za lijep razgovor. U tom je došao tramvaj. „Ulazite li vi?”, pitao je. „Ne, ostat ću još malo.”, rekoh mu. Ostala na klupi, gledajući u prizor ispred sebe i prisjećajući se srednje škole. Mislim da sada još više volim Sarajevo – moje utočište. A nadam se i vi…

Naida Đipa